Moja majka umirala je u najgorim mukama i bila je svjesna svega do zadnjeg trenutka.
Ovim riječima počinje priču Anamarija Sanseović, pa nastavlja:
– To je bila najgora moguća agonija od koje se ni nakon tri godine nisam oporavila. Gušila se i preklinjala me da joj pomognem i da joj olakšamo muke. Budući da na kraju nije mogla govoriti, uzela je papirić sa stolića kraj kreveta i napisala drhtavom rukom – želim umrijeti. Molila sam da joj daju sedative, ali su joj davali lijekove u dozama za djecu – rekla je Anamarija.
Majka ove Hrvatice imala je multipli mijelom (karcinom plazma ćelija) koji se nije mogao liječiti i u kratkom vremenu ju je ugušio. Svoje posljednje dane provela je u jednoj bolnici u Slavoniji, koju Sanseović ne želi da imenuje jer, kaže, bolnicu ne krivi za ništa. Smatra da je problem u sistemu koji ne sprovodi dovoljno palijativnu njegu.
Na stare rane podsjetio ju je hrabri istup anesteziologa Sanje Ćosić, još jednog slučaja koji potresa Hrvatsku ovih dana. Naime, Sanja je nakon smrti vjerenika, mladog ortopeda iz KBC Zagreb, doktora Krešimira Crnogaće, koji je prije nekoliko dana preminuo u 39. godini od karcinoma gušterače, progovorila o teškim posljednjim trenucima prije njegovog odlaska i nedovoljnoj palijativnoj njezi.
Rekla je kako mu nisu davali dovoljno morfijuma i morala ih je preklinjati da mu pomognu. Rekla je da je Crnogaća osjetio smrtni strah i kraj, a to se nije trebalo dogoditi.
– Prestanite se bojati opijata u palijativi. Prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima. Edukujte se. Pitajte. Zovite kolege koji se time bave da vas edukuju. Budite ljekari i poštujte Hipokrata. Ne mučite bolesnika na samrtnoj postelji… – napisala je Ćosićeva.
Sanseovićeva kaže da je njena majka u posljednjim danima imala kanulu u vratu, infuziju, kateter i PEG (kojim se bolesnik putem cijevi hrani direktno u želudac), te je bila zavezana za bolnički krevet.
“Molila sam Boga da bude bez svijesti”
– To su bile scene gore od egzorcista. Umirala je od gladi i žeđi. Govorila je “ne mogu više”, a ja sam molila Boga da bude bez svijesti. Ali nažalost bila je svega svjesna do zadnje sekunde – kroz suze priča Anamarija.
Ona dodaje da u takvoj situaciji “prvo molite Boga da blisku osobu spase, a onda molite da ode s ovoga svijeta i prestane ta beskrajna muka“.
– Držala sam je za ruku, stalno sam dolazila da budem kraj nje. Na kraju je bila toliko iscrpljena i ljuta da je okrenula glavu od mene. Vidjela sam kako joj je iz oka skliznula suza – prisjeća se najtežih trenutaka Anamarija i kaže da strahuje da sama ne mora prolaziti tako nešto.
Nimalo ne krivi ljekare jer i sama radi u zdravstvenom sistemu. Svjesna je da u Hrvatskoj ne postoji mogućnost eutanazije, ali smatra da se ne smije dozvoliti da iko više svoje zadnje dane provodi gušeći se, u panici ili teškim bolovima.
– Kad je jasno da pacijent umire i zna da mu je kraj, mora mu se olakšati i dati mu sedative, da ne bude svjestan toga.
I u slučaju Anamarijine majke nije bilo spasa. Kada joj je otkrivena bolest, odmah je operisana, ali ljekari nažalost nisu mogli ništa da urade. Kroz nekoliko nedjelja je umrla, piše Blic.
– Rekli su mi da joj od sedacije može stati srce. Neko mi je rekao da ih mogu tužiti ako se to desi. Bože moj, ko će ih tužiti? Ja sam samo željela da se ona više ne pati – iskrena je Anamarija.