Udala sam se u 6. mjesecu trudnoće za momka kojeg sam mnogo voljela. Bio je samo ručak, tj. nas dvoje i kum i kuma. Moju mamu je samo jednom vidio, sestru upoznao u prolazu, a sa porodicama bivših djevojaka se normalno upoznavao. Mnogo me muči to da me oženio samo zbog trudnoće. Prije vjenčanja kupio mi je vjerenički prsten, i zaprosio me u hodniku stana, znači apsoultnu romantiku nisam doživjela u tom činu.
Mnogo me muči što znam da je sa bivšim djevojkama putovao, kupovao im poklone, pokazivao veću romantiku. On tvrdi da me nije oženio zbog trudnoće, ali da je tako oženio bi me i ranije. Mene toliko to muči da pucam po šavovima, a njegov komentar na to je da sam ja bolesna psihički i da ga ne vraćam natrag u prošlost 5-6 pa i 10-ak godina. Meni je vječiti žal ostao za romantičnom vjeridbom, lijepom svadbom u normalnim uvjetima i nekim znacima pažnje. Ne znam da li pretjerujem, ali pucam od muke…
(Izvor: Ispovesti.com)