Medicinska sestra koja se vratila u Sjedinjene Američke Države prošle sedmice nakon rada u bolnicama i kampovima u Gazi rekla je za CNN da su neki od njenih kolega odabrali ostati na ratištu iako su znali da bi mogli biti ubijeni.
Emily Callahan, menadžerica za rad medicinskih sestara za Ljekare bez granica, boravila je u Gazi od augusta. Evakuirana je u srijedu, 1. novembra.
U razgovoru s CNN-om, Callahan je opisala situaciju hiljada Palestinaca koji žive u nehigijenskim uslovima dok se suočavaju s napadima izraelske strane.
“Osjećam se sigurnom prvi put nakon 26 dana. Teško mi je da se radujem zbog toga, jer to što sam ja sad na sigurnom znači da su ljudi što su ostali i dalje u opasnosti”, rekla je Callahan.
Pričala je kako su ona i kolege iz Ljekara bez granica bili relocirani 5 puta zbog sigurnosnih mjera. “Na kraju smo bili u kampu na jugu Gaze koji je do našeg odlaska brojao 35 hiljada ljudi sa nekom vrstom invaliditeta. Djeca oko nas imala su ogromne opekotine preko cijelog lica, po vratu, po rukama i nogama, a s obzirom na to da su pretrpane, bolnice ih otpuštaju odmah u kampove koji nemaju tekuću vodu. U tom je kampu trenutno 50 hiljada ljudi, i za njih 50 hiljada postavljena su četiri toaleta, dok im se svako 12 sati pušta voda na dva sata”, objasnila je Callahan.
Pričala je o tragičnim scenama kojim je svjedočila svakodnevno s obzirom na to da su i ona i njene kolege također živjeli u istom kampu. Roditelji su im donosili svoju djecu i molili za pomoć, koja im ne bi mogla biti pružena u većini slučajeva jer nisu imali medicinsku opremu.
“Evakuirani smo iz kampa jer su nas počeli maltretirati. Ljudi koji su izgubili svoje voljene su ljuti. Upirali bi prstom u mene i vikali ‘Amerikanka prolazi!’. Vikali su na hebrejskom i čekali našu reakciju da provjere jesmo li Izraelci. Naše osoblje su optužili da su izdajice ili da se pretvaraju da su Arapi”, objašnjavala je Callahan kako je došlo do njihovog odlaska.
Tvrdi da su Palestinci koji su također radili u Ljekarima bez granica zaslužni što je živa i da ne bi preživjeli ni prvih sedam dana bez njih.
O prijelazu granice uz pomoć kolega Palestinaca ispričala je: “Nisu nas ostavili same niti na sekundu. Pričali su sa vojnicima, probijali nas naprijed. Žrtvovali su sve – vrijeme koje su mogli provesti sa svojim porodicama, svoju sigurnost, svoje zalihe vode. Gledali smo ih kako se probijaju do granice i čine sve da nas zaštite znajući da oni ostaju tu nakon što nas isprate na sigurno i ništa ih nije pokolebalo.”
Dodala je da je kolega Abraham predvodio grupu do granice, čuvao njihove dokumente, i tu noć kad su došli na sigurno saznali su da su mu roditelji ubijeni.
Na pitanje voditelja da li bi se vratila u Gazu medicinska sestra je poručila: “U roku jednog otkucaja srca. Moje srce je ostalo u Gazi. Palestinci s kojima sam radila su najnevjerovatniji ljudi koje sam ikad upoznala.”
(Radiosarajevo.ba)